I N T E R V J U

108 Views

Judith Heumann poznata Amerikanka, aktivistkinja u borbi za prava osoba sa invaliditetom. Ona je jedan od pionera modernog zakonodavstva koje je Ustavom SAD  priznalo garancije jednakosti i pristupa osobama sa invaliditetom. Ona je suosnivač Svetskog Instituta za invalidnost. Takodje je u vreme Klintonove administracije bila pomoćnik sekretara Kancelarije za specijalno obrazovanje i rehabilitaciju pri Odeljenju Vlade SAD za obrazovanje. Nakon toga je 2002. izabrana za Savetnika za invalidnost i razvoj u Svetskoj banci. To je bilo prvi put da je osoba sa invaliditetom bila zaposlena puno radno vreme. Trenutno je vodeći konsultant u, Global Partnership for Disability and Development (G.P.D.D.). Ovaj intervju je uradila Chitra S. Shankar za vreme boravka Judith Heumann u Indiji gde se održavao sastanak G.P.D.D.

1. Kao jedan od osnivača invalidskog pokreta u Americi, poznati ste i kao osoba izuzetno snažnih verovanja u filozofiju “ništa o nama bez nas”. Kako ovo načelo sprovodite u svoj ličnom i profesionalnom životu? Svrha mog života je da budem uvek budna i da uvek nastojim da budem što je moguće jača. Postoji mnogo izazova za mene i kao ženu i kao osobu sa invaliditetom. Nastojim da tu budnost uključim u mrežu svojih prijatelja koji su politički odani ovoj ideji, koji su o njoj dobro informisani i imaju sličnu viziju o svetu u kojem svi zajedno živimo.To je način na koji treba da živite svoj život – da uvek budete na pravom mestu u pravo vreme i verujete u svoja ubedjenja. Na primer, kada sam prvi put došla u hotel Ashoka uvidela sam da ne postoji pristupačno kupatilo. Sada postoji. Radila sam na tome sa vlastima vrlo angažovano i uspela. Male stvari su važne kao i velike. Male stvari koje vas kao osobu sa invaliditetom često brinu, utiču i na druge ljude takodje. Za mene to znači živeti u skladu sa ideologijom. Mislim da ako se opustite i dozvolite da se neka stvar desi, dopuštate i drugim stvarima da se dese. Treba biti uključen i slušati različita ljudska iskustva. Ljudi treba da se osnaže a svaki pojedinac treba da oseti dobrobit od toga.2. Kako danas vidite američki invalidski pokret u poredjenju sa onim iz 60-tih godina?Pokret se proširio. Počeo je sa malom grupom ljudi borbenog duha koji su se borili protiv velikih problema – uglavnom diskriminacije i njenih povratnih efekata. U kasnim 60-tim i 70-tim godinama kako se pokret razvijao i rastao, bili smo grupa očajnika sa različitim poreklom i iskustvom, što je bio problem. Nismo se medjusobno poznavali. No tokom godina,  uticali smo jedni na druge, edukovali druge pored sebe, govoreći kako da rade u različitim oblastima poput obrazovanja, transporta itd. Mi u Americi se menjamo sa razvojem organizacija, a neki od zakona imaju zaista veoma snažno dejstvo – posebno Zakon o pristupačnosti. Nastavljamo da se suočavamo sa izazovima. Neke od sudskih odluka su bile loše. Postoji potreba stalnog učešća u zakonodavstvu da bi se obezbedilo da možemo da održimo i ojačamo našu poziciju u vladama. Važno je i pitanje finansiranja i da li ljudi gube neke povlastice ili ne. Ali moramo biti i stratezi jer je trenutno više konzervativnih sudova. Osobe sa invaliditetom imaju teškoće u pronalaženju posla. Diskriminacija je deo toga. Ljudi nemaju podršku na svojim radnim mestima. Zapošljavanje je i dalje osnovni problem, pošto se obrazovanje popravilo. Deca sa invaliditetom pohadjaju škole, ali nisu sva integrisana i postoji visoka stopa odustajanja.

Invalidski pokret nastavlja da raste ali većina osoba sa invaliditetom nisu deo njega. Invalidnosti su tako različite i mnogi ljudi se suočavaju sa svojom invalidnošću u kasnijim godinama života. Tako to nije jednorodna i prosta grupa. Ali potrebno je naći način kako da se u invalidski pokret uključe ljudi sa tzv. nevidljivim invaliditetom.

3. Da li mislite da danas postoji više orudja i tehničkih pomagala u poredjenju sa 60-tim godinama?Smisao rada po cross-disability načelu je moćna alatka. Kao cross-disability pokret smo postigli više promena u zakonodavstvu nego što bi postigli kao grupa okupljena oko odredjene vrste invalidnosti. Kakos u ljudi obrazovaniji i imaju više znanja u mogućnosti smo da efikasnije pregovaramo. Ljudi su u poziciji autoriteta i mogu da stvaraju politiku i utiču na nju. Više osoba sa invaliditetom je birano na odgovorne pozicije u vlasti. Osobe sa invaliditetom su vidljivije na ulicama, jer je infrastruktura adaptirana, i tako postaju deo svakodnevnog života mnogo više nego pre. Potrebno je da se fokusiramo na mlade da se smanjuje izolacija. Roditelji i osobe sa invaliditetom postali su zajedno mnogo više uključeni. 4. Kakvu ulogu SAD igraju u medjunarodnom pokretu za prava osoba sa invaliditetom?Na nesreću SAD imaju ograničenu ulogu u medjunarodnoj areni. Možda jer je to velika zemlja a ljudi su manje angažovani i upućeni na medjunarodne probleme. No i to se polako menja. 5. Kao zastupnik za prava osoba sa invaliditetom, mnogo ste uradili svih ovih godina. Šta mislite koji su najveći doprinosi i najveći uticaj koji ste postigli?

Od prvog sudskog slučaja kada sam odbijena za posao, osećam svoj rad ne samo kao individualni već kao kolektivni čin. Ljudi u meni vide volju da se Boris za ono u šta verujem. Činjenica da sam borac je veoma važna.

Moja vizija je takodje da radim u gradjanskom društvu nastojeći da utičem na veće poznavanje i razumevanje i saradnju.

6. Kakva je uloga multilateralnih agencija, poput Svetske banke, u oblasti invalidnosti?

One se bore, ali se i trude. Svetska banka nastoji i trenutno radi dobar posao, ali se ostali opiru tome. U svim agencijama, ako sedite i pričate sa nekim političi i analitički, lako dolazimo do zajedničkog jezika, ali ako se i neinvalidne osobe ne školuju, zašto očekivati da će se društvo posebno baviti osobama sa invaliditetom. Potrebno je da osote sa invaliditetom rade na politici i budu prisutne u svim oblastima i institucijama. Neke od dobrih stvari kao što je G.P.D.D. su da rade obećavajuće aktivnosti jer objedinjuju više različitih grupa koje rade u oblasti invalidnosti, posmatrano sa strane ljudskih prava i jednakih mogućnosti – a ne medicinskog modela.7. Šta Vas dovodi u Indiju?

Global Partnership for Disability and Development (G.P.D.D.) sastanak.

8. Koji je značaj G.P.D.D. u odnosu na invalidsku populaciju i kakav je uticaj na medjunarodnom nivou?

G.P.D.D. nastoji da objedini različite grupe koje rade na inkluzivnom razvoju i da ih nauči da rade zajedno. Veliki broj pojedinaca rade dosta u oblasti invalidnosti, a potrebno je lagano ih uključivati u zajedničke aktivnosti.

9. U Indiji ste već nekoliko dana. Kakvo je Vaše iskustvo?Nisam mogla izaći iz hotela jer ne postoje oboreni ivičnjaci na ulicama. Ne postoji pristupačan transport. Bila sam već u Indiji 2003. i ne vidim da se mnogo toga promenilo.

10. UN Konvencija o pravima osoba sa invaliditetom je usvojena 25. avgusta 2006. Šta mislite kad će biti ratifikovana?

To je neverovatan trenutak. To je najveće dostignuće u medjunarodnim okvirima i document nastao kao posledica glasa osoba sa invaliditetom. Ratifikovaće se verovatno u nastupajućoj godini. Potrebno je ubediti vlade da urade ono što se mora uraditi.

Preuzeto iz: Disability News and Services

No comments