ENIL-ove DEFINICIJE U OBLASTI SAMOSTALNOG ŽIVOTA

121 Views

Ovo su definicije koje treba da budu korišćene pri razvoju smernica, politike i zakonodavstva za nivou EU, zemalja članica EU i na lokalnom nivou. One donosiocima odluka treba da daju jasan uvid u dalje dizajniranje i primenu politike u oblasti invalidnosti. One su nastale da bi zaustavile manipulaciju i korišćenje našeg jezika u  pogrešnom ili smislu koji je suprotan filozofiji samostalnog života.

Koncept samostalnog života[1] daleko je stariji od Konvencije Ujedinjenih nacija o pravima osoba sa invaliditetom. Ovaj koncept je svakako odigrao ulogu u usvajanju Konvencije, uključujući Član 19 i sve ostale članove koji samostalni život čine ljudskim pravom. Član 19 obuhvata pravo na izbor mesta, načina i osoba sa kojima pojedinac želi da živi. To omogućava samoodređenje kao osnovu samostalnog života. Postoji kontinuirana polemika o nezavisnosti, nasuprot međuzavisnosti.ENIL smatra da su sva ljudska bića međuzavisna i da koncept samostalnog života nije protivan tome. Samostalan život ne podrazumeva nezavisnost od drugih, već slobodu izbora i kontrole nad sopstvenim životom, odnosno načinom života.

Samostalni život – (Independent Living – IL):

Samostalni život je svakodnevno uživanje ljudskih prava zasnovanih na politici invalidnosti. SŽ je moguć kombinacijom okolinskih i pojedinačnih faktora koji omogućavaju osobama sa invaliditetom da imaju kontrolu nad svojim životima, uz mogućnost izbora i odluke gde se živi, sa kim se živi i kako se živi. Pristup uslugama treba da se obezbedi kako bi osoba sa invaliditetom uživala jednake mogućnosti u svakodnevnom životu. Samostalni život zahteva pristupačnost fizičke okoline, prevoza, pristup tehničkim pomagalima, personalnoj asistenciji i uslugama u lokalnoj zajednici. Potrebno je istaći da se samostalni život odnosi na sve osobe sa invaliditetom, bez obzira na nivo podrške koja im je neophodna.  

Personalna asistencija (PA):

Personalna asistencija predstavlja oruđe za samostalan život. PA znači opredeljivanje određenog novčanog iznosa za osobe sa invaliditetom koje tako plaćaju potrebnu asistenciju[2]. PA treba da se obezbeđuje na osnovu utvrđivanja individualnih potreba i u zavisnosti od životne situacije svakog pojedinca/ke kao i u skladu sa domaćim tržištem rada. Osobe sa invaliditetom treba da imaju pravo da angažuju  svoje asistente i rukovode njihovim radom kao i da biraju način zapošljavanja. Sredstva opredeljena za PA treba da pokriju platu personalnog asistenta/kinje i druge troškove (doprinose, administrativne troškove, iskustvenu[3] podršku među osobama sa invaliditetom i sl.). 

Deinstitucionalizacija (DI):

 DI je politički i socijalni process koji obezbeđuje prelazak sa institucionalne nege i drugih segregacionih oblika ka samostalnom životu. Efektivna DI je moguća kada se osobi koja je smeštena u instituciju da mogućnost da postane punopravni građanin/ka i preuzme punu kontrolu nad svojim životom (uz potrebnu podrsku tamo gde je to potrebno). To se obezbeđuje kroz finansijski dostupno i fizički pristupačno stanovanje, pristup javnim servisima, personalnu asistenciju i  iskustvenu podršku među osobama sa invaliditetom. DI je takođe sprečavanjе institucionalizacije u budućnosti. Treba da obezbedi deci sa invaliditetom da odrastaju u porodicama, uz komšije i prijatelje u zajednici umesto da budu segregirani institucionalnim zbrinjavanjem.  

Usluge zasnovane na lokalnoj zajednici (Community-based Services – CBS):

Usluge zasnovane na lokalnoj zajednici predstavljaju kako politički, tako i socijalni pristup, obuhvaćen  političkim merama za stvaranje pristupačnih svih javnih servisa – kao što su stanovanje, obrazovanje, transport, zdravstvene usluge i dr. – za osobe sa invaliditetom u svakodnevnim prilikama.Usluge zasnovane na lokalnoj zajednici podrazumevaju obezbeđivanje odgovarajućeg prilagođavanja kako bi se osobama sa invaliditetom omogućio pristup postojećim uslugama i mogućnostima da žive kao punopravni građani. Univerzalni servisi uklanjaju potrebu za paralelnim servisima kao što su institucije za trajni smeštaj, specijalne škole, dugotrajno bolničko lečenje,  vozila za vanlinijski prevoz, zaštitne radionice itd. Male kućne zajednice nisu samostalni život, niti usluga zasnovana na lokalnoj zajednici. 

Usvojeno na sastanku Upravnog odbora ENIL-a, novembra 2012. 


[1] Samostalni život potiče od Pokreta za samostalni život, koji je nastao kasnih šezdesetih godina u Berkliju, Kaliforniji, kao inicijativa grupe građana/ki.

[2] U nekim zemljama ovaj novac dobijaju korisnici direktno, u nekim država direktno plaća ove troškove PA, odnosno obezbeđuje uslugu.

[3] Peer support

No comments