Dizajn za sve

124 Views

7. januar 2007.

Napisala Lisa Chamberlain

St. Louis, Missouri – SHARON M. BROWN je plakala od radosti prvi put kad je obavila tuširanje u svom novom stanu bez ičije pomoći. Ona nije mogla ništa više nego da drži sundjer za tuširanje, otkako je imala udes kojeg je uzrokovao pijani taksista pre šest godina. To se dodatno iskomplikovalo sa multiplom sklerozom koja joj je dijagnostikovana nekoliko godina pre nesreće. Za nekoga koje je jednom prepešačio 100 milja putem kroz Apalači planine, nikad nije ni pomislila da tuširanje može da bude takvo postignuće.
Zgrada stanova koji imaju pristupačna kupatila za osobe koje koriste kolica, uključujući tuševe je takodje postignuće za sebe. Zgrada u Severnoj ulici br. 6 je otvorena u martu 2005.  i prva je u nizu zgrada za stanovanje u zemlji u kojoj su sve stambene jedinice gradjene po principima Univerzalnog dizajna.

Dok je u gradjevinskim kodeksima obezbedjen minimum standarda posvećenih pristupačnosti, univerzalni dizajn je relativno novi concept koji prevazilazi te kodekse i zalaže se za gradju okruženja koje mogu da koriste svi ljudi bez potreba za adaptacijom. To uključujue i kuhinjske elemente sa prilagodjenom visinom, mašine za pranje i sušenje sa frontalnim vratima, ulaze bez pragova, tuš kabine u kupatilima.

No najvažnije je, prema zastupnicima univerzalnog dizajna, da i zgrada i stanovi izgledaju tako kao da uopšte nisu pravljeni za osote sa invaliditetom. Namera univerzalnog dizajna je da stvara proizvode i okruženje koje mogu da koriste svi ljudi bez obzira da li imaju ili ne neki invaliditet.
Prema Centru za univerzalni dizajn u državi Severna Karolina univerzalni dizajn je izuzetno dostupan, ali je primenjen u svega nekoliko slučajeva gradnje.
Shiraz “univerzalni dizajn” je 1989. osmislio arhitekta Ron Mace, koji je razvio set od sedam principa, kao što sun pr. “mali fizički napor” i “jednostavno i intuitivno korišćenje”. Gospodin Mace je, pre svoje smrti 1998,  osnovao centar u gradiću Raleigh, radi daljeg razvoja I integrisanja principa u svakodnevni život.

Colleen Starkloff  i njen muž Max, koji je ostao nepokretan nakon ronilačke nezgode u mladosti, želeli su da izgrade nacionalni model univerzalnog dizajna. Preko neprofitne organizacije Paraquad, koju su osnovali 1970. tragali su za ljudima koji bi se bavili univerzalnim dizajnom i primenjivali ga. Tokom  2003. Richard D. Baron, predsednik  McCormack Baron Salazar, poznate nacionalne gradjevinske firme, ih je kontaktirao radi moguće saradnje i projekata.

„Nazvao me i rekao: Mislim da imam dobru lokaciju. Koliko stambenih jedinica želite da bude po univerzalnom dizajnu?’ Regla sam: Želim da sve budu po univerzalnom dizajnu. U tome je poenta: universalno.’ Kao da je malo oklevao a onda je rekao OK, potrudićemo se da bude tako.’ „

Gospodin Baron je angažovao Andrew Trivers, arhitektu osnivača Trivers Associates, da kreira okruženje jednako podesno i za osobe sa invaliditetom i za one koje to nisu.
U zgradi u blizini St. Louisa, nazvanoj Central West End, se 95 posto stanova rentira, a 20 stanova pripada osobama sa invaliditetom, što je po gospodji Starkloff dobro jer je cela poenta u integraciji.

Za Jacqueline Benoit, integracija znači više od života u susedstvu sa neinvalidnom populacijom – to je mogućnost da ponovo živi sa svojim sinom Johnathanom i brine o njemu. Gospodja Benoit je pre četiri godine imala automobilsku nesreću i nakom šest meseci provedenih na intenzivnoj nezi mogla je da diše bez aparata. Nakon nesreće je ostala delimično pokretna i tri godine je provela u rehabilitacionom centru dok je njen sin živeo sa rodjacima.


Sada ona i sin, koji je napunio sedam godina žive u stanu koji ima dve spavaće sobe i dva kupatila, sa kvakama na vratima umesto kružnih brava, sa mašinom za pranje sudova i rernom koje su postavljene u zidu i podignute na visinu od 18 inča od poda (što je odgovarajuća visina i za ljude koji stoje i za one koji sede) i šporetom sa kontrolnim delovima napred umesto onih koji su obično postavljeni pozadi.

Ovakve sitnice olakšavaju život ali i Johnathan je pronašao nešto za sebe. „Obožava sobu sa tegovina,“ kaže gospodja Benoit. „Idemo tamo zajedno kad treba da radim vežbe za ruku. Srećna sam što sam živa i što mogu da brinem o svom sinu.“

Pre dizajniranja Severne ulice br.6, gospodin Trivers nije nikada koristio univerzalni dizajn, ali sada je drugačije. „Ovo je budućnost,“ tvrdi on. „Ljudi duže žive zahvaljujući napretku zdravstvene tehnologije, ne umiru od automobilskih nesreća i invaliditeta kao što su nekada. Pitanje je samo kako da sve izgleda da je pravljeno da zadovolji sve ljude a ne samo one koji imaju odredjene potrebe?“

Richard C. Duncan, menadžer projekta u Centru za univerzalni dizajn kaže: „Mnogi ljudi misle da je univerzalni dizajn sinonim za pristupačni dizajn. On ima dodatnu dimenziju koja ga razlikuje a to je: komponenta socijalne jednakosti. To je nevidljiva strana proizvoda. „Tako, na primer, rampu je teško integrisati u dizajn zgrade. Mi se zalažemo za ulaze bez stepenika, kojeg svi mogu da koriste bilo da imaju problem u kretanju ili nose gomilu teških paketa.“

Gospodin Duncan je obišao zgradu br. 6 u Severnoj ulici zajedno sa invalidskim zastupnicima i svi su utvrdili da je ova zgrada model „što je napredak jer mi ne želimo samo jedan ogledni projekat nego punu integraciju,“ rekao je Duncan.

Većina zgrada “pristupačnih za osobe sa invaliditetom“ ima dva različita dizajna za stambene jedinice: „normalne“ jedinice i pristupačne jedinice za osobe sa invaliditetom.  „Poenta univerzalnog dizajna je integracija principa dizajna u sve aspekte gradnje tako da to ne bude očigledno ni za osobe sa invaliditetom ni za osobe bez invaliditetom.“

Na primer, u Severnoj ulici br. 6, ono što izgleda kao dekoracija enterijera je u stvari kontrast boja koji omogućava osobama sa oštećenjem vida bolje snalaženje u prostoru. Tepisi u hodnicima ispred vrata stanova su tamniji da bi upućivali na mesto vrata. Pored svakih vrata je mala polica, koja izgleda kao dekorativan detalj ali je takodje zgodno mesto za odlaganje pošte ili manjih paketa dok se otvaraju vrata. To je takodje zgodno za roditelje sa bebom u kolicima ili osote sa delimičnom pokretljivošću.

Jacquelyn Kish je osoba sa problemima u kretanju, usled moždane aneurizme i moždanog udara koje je imala pre godinu i po dana. Ona se preselila u zgradu u Severnoj ulici br.6 kako bi mogla da nastavi da se brine o napuštenim ili povredjenim životinjama, čega je morala da se odrekne dok je bila u bolnici i izgubila svoju kuću.

„Rečeno mi je da ne smem da napuštam bolnicu dok ne budem mogla opet da hodam“ govori gospodja Kish mazeći jednu od spašenih mačaka. „Morala sam da živim sama za sebe i sad to mogu ponovo ovde.“

Kao i za gospodju Brown, živeti samostalno je važnije neko pešačiti Apalačima. „Biti u stanju da se starate o sebi ne cenite sve dok vam ne kažu da to više ne možete.“

Izvor: New York Times
http://www.nytimes.com/2007/01/07/realestate/07nati.html

No comments