Kako se mala devojcica sazalila na mog sina

99 Views

Mary Evelyn Smith

  •  

Imala je mozda sest godina, nasmejana mlada dama u providnoj beloj haljinici. Haljinici koja mi je izmamila zelju da imam cerku. Osmeha koji je sladji od secera i sjajniji od bronze. Dosetala je do mog sina koji se vrteo u kolicima ispred crkve i potom se spustila ispred njega. Posmatrali su pazljivo jedno drugog a onda je moj sin mahnuo u znak pozdrava.

U tom trenutku, ne skidajuci pogled s njegovog lica, devojcica je rekla “Bas mi ga je zao”.

Za mene je to bio vise osecaj nego glas. Osetila sam to duboko u sebi , ispod grudne kosti, tamo gde cuvam sve svoje strahove i tugu. Osetila sam to kao udarac pod rebra.

Deca pitaju razna pitanja o mom sinu.

Zasto je u kolicima? Zasto ne moze da hoda? Sta nije u redu s njim? Hoce li biti u tome zauvek?

Pitanja su laka. Za decu pitanja imaju odgovore.

“Bas mi ga je zao” nije pitanje. To je izjava, cinjenica. Otkrovenje. Javna objava necega sto ja znam. Iako se borim protiv toga i verujem drugacije, znam da postoji mnogo ljudi koji osecaju isto kao ta devojcica. Mnogo ljudi koji vide mog sina, nasmejanog koji se vrti u svojim kolicima i istrazuje svoj svet, osecaju sazaljenje. Osecaju tugu. Jedino sto odrasli to znaju da propuste kroz filter. Znaju sta da ne kazu. Znaju kako da to kazu uvijeno. Ova devojcica je zaobisla filter sistema.

Sistema koji govori da je moj sin u kolicima “nesto veoma tuzno.”

Sistema koji za njega kaze da je “jadnicak.”

Sistema koji koristi reci poput “prikovan za…,” “pati od…,” i “vezan.”

Sistema koji radije vidi osobe kao sto moj sin kao zrtve, primaoce milostinje, nesrecnike koji cekaju izlecenje, nego kako susedea, kolege, nastavnike, prijatelje…

Sistema koji toj devojcici porucuje da je moj sin nasmejan “uprkos” umesto da joj poruci da je on takodje dete i ima pristup svim zemaljskim cudima kojima ima pristup i ona.

Cudima kao sto su svici, svetlost svece, trcanje, oblacenje u providnu belu odecu.

Stajala sam tako pomerena u svom komforu trazeci reci koje bi zvucale ispravno. Zelela sam ocajno da ispravim nepravdu koju sistem cini mom sinu i drugima, ali ostala sam bez reci i samo sam promumlala nesto kao “ne treba da ti bude zao…” Otisla sam sa sinom osecajuci se neuspelo, kao da je ta mala devojcica predstavljala ceo svet a ja sam izgubila sansu da stvari postavim na svoje mesto.

Osetila sam se mala i usamljena.

Prosle sedmice, sedeci sa muzem pored bazena u kom se brckao moj mali sin ponovo sam zacula glas. Ovog puta od tinejdzera koji je govorio svojoj devojci pokazujuci na nas.

“Nesto nije u redu sa tim detetom. Vidis li mu ledja? Ne moze da hoda. Bas tuzno…”

Ponovo osecaj tezine i pognute glave sam cekala njen odgovor. Njenu tugu. Njeno neizbezno priznanje da je zivot mog sina vrlo, vrlo tuzan.

“Sta je tuzno,” odgovorila, gledajuci mog sina sa ogromnom neznoscu. “Moj brat ucestvuje u specijalnoj olimpijadi. Nema tu nista tuzno. Klinac je presladak.”

Moje srce se istopilo i zatvorila sam oci da zadrzim suze.

Pozelela sam da je zagrlim, da joj kazem koliko je retko to sto sam cula i kako lepo. Pozelela sam da je to ona devojcica u providnoj beloj haljinici.

Vise od svega, zelela sam da joj zahvalim sto me podsetila da ne vidim samo ja ko je moj sin. Slobodan, neogranicen, ljudsko bice.

Ja sam samo osoba.

Ali ja vise nisam sama.

Originalan tekst u  What Do You Do, Dear?

No comments