Pitanje inspiracije: Invalidnost, dostignuća i stvarni heroizam
Svi smo svedoci naslova u novinama i na socijalnim mrežama koji osobe sa invaliditetom predstavljaju kao „inspirativne“. Često se ova etiketa daje jednostavno zato što osobe sa invaliditetom postoje u svetu koji nije građen za njih. No, da li se ova „inspiracija“ može izjednačiti sa heroizmom? Još važnije, da li se na ovaj način zasenjuju stvarna dostignuća osoba sa invaliditetom?
To je suptilno pitanje, koje balansira na tankoj liniji između divljenja i nenamernog izdvajanja. S jedne strane, postoji iskren osećaj divljenja prema otpornosti i prilagodljivosti koju mnoge osobe sa invaliditetom pokazuju.
Živeti sa invaliditetom u društvu koje često postavlja prepreke – fizičke, u stavovima i sistemske – je izazovno. Svakodnevno rešavanje problema, zagovaranje svojih prava, čista odlučnost da se u potpunosti učestvuje u životu može biti zaista impresivno. U ovom kontekstu, oznaka ‘heroja’ može poticati iz mesta poštovanja za ovu urođenu snagu
Sam život sa invaliditetom je izuzetno dostignuće
Međutim, postoji potencijalna zamka. Kada automatski nekoga proglasimo herojem zbog njegove invalidnosti, rizikujemo da celu ličnost svodimo na tu jednu osobinu. To može nenamerno sugerisati da je samo život s invalidnošću izvanredan podvig, čime se spušta lestvica za ono što se smatra pravim dostignućem. Ovo može biti pokroviteljski, oduzimajući nečiju samostalnost i lične zasluge.
Razmisli o tome. Da li bismo nekoga ko je sposoban za svakodnevne aktivnosti nazvali herojem samo zato što ide na posao, podiže porodicu ili prati svoje strasti? Verovatno ne. To se smatra normalnim delovima života. Pa, zašto ponekad dajemo titulu „heroja“ osobama sa invaliditetom za iste te stvari?
Pravi heroji među nama, bez obzira da li su sa invaliditetom ili ne, su oni koji se trude, koji inoviraju, koji značajno doprinose društvu i koji prevazilaze prepreke – ne samo prepreku svog invaliditeta, već i izazove u svojim izabranim oblastima, u ličnom životu, u pokušajima da svet učine boljim mestom.
Njihov heroizam nije u prevazilaženju svoje invalidnosti da učestvuju, već u njihovom vrhunskom nastupu
Razmislite o Stivenu Hokingu, čiji rad u fizici nije bio herojski zato što je imao ALS, već zbog njegovog dubokog intelekta i neumornog traganja za znanjem uprkos tome. Razmislite o paraolimpijcima koji pomeraju granice sportskih dostignuća kroz posvećenost, trening i izuzetne veštine. Njihovo herojsko nije u tome što prevazilaze svoju invalidnost da bi učestvovali, već u njihovim vrhunskim nastupima.
Treba da promenimo fokus. Umesto da vidimo invaliditet kao osnovnu karakteristiku herojstva, hajde da prepoznamo heroizam u dostignućima, talentima i karakteru osoba sa invaliditetom. Hajde da proslavimo preduzetnika koji je izgradio uspešan posao uprkos izazovima u pristupačnosti, umetnika čiji rad nas duboko pogađa, aktivistu koji neumorno bori za prava drugih.
Prava hrabrost nije u tome da si osoba sa invaliditetom, nego u tome šta radiš
Radi se o tome da prvo vidimo osobu, sa njenim jedinstvenim veštinama, strastima i doprinosima. Njihova invalidnost može biti deo njihove priče, i njihova otpornost u nošenju s tim može biti za divljenje, ali ne bi trebalo da bude jedini način na koji gledamo na njihovu vrednost ili postignuća.
Hajde da pređemo preko jednostavne priče o urođenoj “inspiraciji” i prihvatimo dublje razumevanje heroizma – ono koje prepoznaje snagu u prevazilaženju poteškoća dok istinski slavi stvarna dostignuća svih ljudi, kako osoba sa invaliditetom, tako i onih bez njega.
Izvor: The Inspiration Question: Disability, Achievement, and True Heroism
